ŽIVI ŽIVOT DA SE OPORAVIŠ..... I DA ME JEDNOM ZABORAVIŠ....

ah...evo me konačno...nakon ovih tako brzo proletjelih praznika....
Ne znam šta bi ja bez svog skijanja....i ekipe ne Embergeru....pusa svima sa skijanja koji me čitaju...

Od nove godine su se neke stvari jakooo promijenile kao što ste mogli vidjeti u predhodnom postu...
Promjene u životu se događaju....neke su dobre , neke loše. Neke stvari u početku misliš da nikako nećeš moći preboljet.....da će svako jutro bit teško...a onda ti to nešto teško na srcu postane svakodnevnica....i kao da manje boli.....kao da se navikneš.....
Prije mi je svako jutro bilo puno grižnje savijesti zbog moje gluposti.....toliko ogromne grižnje da i da mi on oprosti ja sama sebi nikad ne bi mogla ...:)
Nažalost i takve stvari su sastavni dio života....al hvala Bogu ima ljudi uz koje zaboraviš sve probleme i samo se zabavljaš i život ti je hepi.

Svi ćemo manje patit ako zaboravimo .....al teško je samo tako zaboravit ...kao i ono sve lijepo što je bilo......život je dug....valjda ćemo uspjet ......-kao što naslov kaže.....
Makar se neke stvari nikad ne zaboravljaju...

Sudbina nek odluči...ja se neću petljat....jer uvijek nešto zeznem....

...i za kraj jedna fakat predivna pjesma koju obožavam.....

(by:Lana – „zlato moje“)

Sjećam se topline
Oseke i plime
Poljubaca tvojih u zoru
Dotakla me ljubav
Toplim dahom svojim
Jednog jutra na moru
Kočija me nosila
Ljubav me zaprosila
Na jednoj plaži
S prstenom od cvijeća
Samo sam se smijala
Jer sam tada shvatila
Da jedan tren se zove sreća

Zlato moje maleno
Nebo je potamnilo
I ptice odlaze na jug
Daj donesi sunca trag
U moj zagrebački mrak
Pa da zatvorimo krug

Mirišeš na ružmarin
Ne praviš se fin
Al zato ljubiš
Da je to kraj svijeta
Ne mogu se smiriti
I sa tim pomiriti
Da ću te vidjeti tek
Idućeg ljeta